Prirođena imunost jest otpornost organizma na štetni utjecaj neke tvari, koja je svojstvena organizmu i bez prethodnoga dodira sa štetnim virusom ili bakterijom. Imunološki sustav se sastoji od tri linije obrane: prva i druga linija obrane su dio prirođene i nespecifične imunosti, koja postoji prije kontakta sa uzročnicima bolesti i reagira na isti način prema svakom štetnom agensu. Treća linija obrane, stečena imunost, se razvija u kontaktu sa uzročnicima bolesti, ne postoji prije prvog kontakta i potrebni su dani, tjedni ili mjeseci da bi se razvila. Ove dvije vrste imunosti ne djeluju odvojeno jedna od druge, već se međusobno nadopunjavaju.
Fizičke prepreke ulasku stranih tijela u organizam (koža i sluznice) ukoliko nisu oštećene čine odličnu barijeru za prolaz mikroorganizama. Te sluznice, sastavom sekreta kojeg luče, na neki su način “prva pomoć” u slučaju invazije mikroorganizama. Uzročnici bolesti mogu se zadržati na sluznicama i već tu biti zaustavljeni i inaktivirani, tako da neće moći nauditi organizmu.
No međutim, ne budu li ti mikroorganizmi zadržani na “prvoj liniji obrane” organizma, oni se šire dalje u organizmu i dolaze do tzv. “druge linije obrane”. Tu se aktiviraju obrambene stanice našeg tijela - različite vrste leukocita (bijelih krvnih stanica), prema određenom redosljedu.  Kada bakterija ili virus probije barijeru sluznica ili kože organizma, u našem se tijelu se gotovo odmah susreće sa stanicama koje  imaju sposobnost “proždiranja” uzročnika bolesti - MAKROFAGIMA i MIKROFAGIMA. U bolesnom napadnutom tkivu obično se razvija UPALA, koju izazivaju stanice koje su pod napadom mikroorganizama i oštećene. Upalu karakterizira crvenilo, toplina, oteklina i bol: njezina svrha je poslati kemijske ''SOS'' signale koji će se prenjeti brojnim makrofagima i mikrofagima. ''Žderači'' će navaliti u inficirano područje iz raznih dijelova organizma. Iako oni naporno proždiru mnogo neprijatelja našeg organizma, nekada se virusi ili bakterije prebrzo umnožavaju u našim stanicama i potrebna je dodatna obrana. U svrhu mobiliziranja te ''treće crte'' obrane, ''žderači'' kao i dendritičke stanice (tkođer leukociti koji su došli upomoć) razgrađuju uzročnika na sitne dijelove koji će naš organizam moći prepoznati kao nešto strano: ''antigen''. ''Žderači'' pokazuju antigen ''trećoj crti'' naše obrane - u kojoj se stvaraju antitijela, a naziva se specifična imunost jer je specifična za pojedinu vrstu virusa ili bakterija. ''Druga linija'' obrane počinje djelovati čim opasni mikroorganizam uđe u naše tijelo, dok aktivacija ''treće linije'' obrane može potrajati mnogo dana.
Nakon susreta sa novim antigenom, naš imuni sustav će ga zapamtiti i kada ponovo isti mikroorganizam napadne naš organizam, moći će gotovo istodobno reagirati i druga i treća crta obrane. 
Djeca se rađaju sa nespecifičnom (prirođenom) imunosti, koji omogućuje osnovnu obranu organizma koja se nadograđuje susretima sa raznim štetnim mikrobima kroz naš život, bilo slučajnom zarazom bilo cijepljenjem.

Danas znamo da na zdravlje utječu mnogi čimbenici. Vanjske odrednice odnose se na fizičko okruženje, čimbenike životnog stila i društveno okruženje. Fizičko okruženje podrazumijeva životni okoliš sa svim njegovim elementima, kao što su: hrana, higijena i prebivalište te fizikalni (npr. buka, vrućina) i kemijski agensi (npr. zagađenje okoliša, opasne tvari na radnome mjestu) te biotičke čimbenike (mikroorganizmi). Čimbenici životnog stila odnose se na određene oblike ponašanja koji se odražavaju kroz duži period. Oni uključuju svjesno ponašanje usmjereno na zdravlje, ali i ponašanje i praksu koji narušavaju zdravlje. Društveno okruženje uključuje društveno-gospodarski status osobe, ali i sredine (grad, država), etničku pozadinu, društvene odnose i radno okruženje.

Za prijenos zaraznih bolesti potrebno je: a) da uzročnici mogu napustiti organizam zaražene osobe ili životinje (izvor zaraze); b) da nađu podesan put prijenosa od izvora na drugog domaćina (put širenja bolesti) i c) da nađu prava ulazna vrata kroz koja mogu ući u organizam i stići u organ ili tkivo u kojem se mogu dalje množiti.  Da bi se neka zarazna bolest mogla pojaviti i širiti u nekom području nužna je određena količina i virulencija (zaraznost) mikroorganizma, te osjetljivost i podložnost potencijalnog domaćina. Najučinkovitiji način prevencije zarazne bolesti bio bi svakako otkrivanje i izolacija izvora zaraze, ali to nije uvijek moguće. U praksi se najčešće može djelovati na put širenja bolesti.

Putovi širenja zaraznih bolesti jesu načini i sredstva kojima se mikroorganizmi (zarazne klice) prenose od izvora zaraze do novog domaćina. Zarazne bolesti stoga mogu se širiti: dodirom(kontaktom): neposrednim (direktnim) ili posrednim (indirektnim), hranom, onečišćenom vodom, zrakom, onečišćenom zemljom, putem člankonožaca (kukci i slično, npr. krpelj), putem posteljice – transplacentarno od majke na dijete tijekom trudnoće, krvlju i tjelesnim izlučevinama (npr. slina). Virus ili bakterija može ući u tijelo novog domaćina na više načina.  U osnovi, tri su mjesta ulaska mikroorganizama (zaraznih klica ) u organizam: dišni sustav, probavni sustav, koža i vidljive sluznice. Da spriječimo ulazak štetnih mikroorganizama u naše tijelo možemo napraviti nešto vrlo jednostavno kao što je pranje ruku, održavanje čistih kontaktnih leća i slično, a na razini zaštite velikog broja ljudi možemo navesti primjer osiguranja zdravstvene ispravnosti vode.

AIDS je bolest ljudskog imunološkog sustava. Osnovna osobina te bolesti je teško oštećenje imunološkog sustava, tj. nemogućnost da se taj sustav brani od štetnog djelovanja različitih bolesti. Tada se smanjuje broj leukocita u krvi, smanjen je broj limfocita u limfnim čvorovima i slezeni, smanjen je broj zrelih T limfocita te se smanjuje količina protutijela. 

Uzročnika AIDS-a: HIV (Human Immunodeficiency Virus), je virus koji napada specifične stanice obrane organizma, stanice iz grupe leukocita, tj. limfocitske podgrupe - zrele T4-limfocite, stanice koje direktno sudjeluju u imunološkoj reakciji protiv mnogih bolesti i tako čini imunološki sustav čovjeka bespomoćnim da se brani od bolesti, pa čak i onih na koje je inače otporan. On svojim enzimom reverzna transkriptaza nameće svoj genski kod te tako zaražena stanica umnožava viruse i uništava se.

HIV se najčešće prenosi spolnim činom, sa majke na dijete (u trudnoći) ili drugim dijelovima organizma u kojima je koncentracija ovog virusa velika. Može se zaraziti i korištenjem iste igle kao i prethodno zaraženi, zatim transfuzijom a kroz posteljicu zaražena majka prenosi bolest i na dijete. Zaražena majka može dijete zaraziti i dojenjem.

AIDS se na organizmu ne očituje neposredno kao neke druge bolesti. HIV virus znatno oslabi imuni sustav čovjeka, a to iskorištavaju kako mikroorganizmi koji redovno žive na i u čovjeku, tako i organizmi koji dolaze izvana. Ostatak imunološkog sustava nije dovoljno jak da se odupre HIV virusu pa je bolesnik dobra podloga za razne oportunističke infekcije (proljevi,rakovi,upale). Često se za sve HIV oboljele greškom smatra da svi imaju AIDS, no postoje slučajevi da HIV-pozitivne osobe požive i preko deset godina bez ikakvog znaka bolesti. Osoba na kraju umire od raznih infekcija pluća, tumora, i drugo.

Razvijeni su brojni lijekovi koji omogućavaju nosiocima HIV-a dulji i kvalitetniji život (antiretrovirusna terapija), međutim niti jedan ispitani lijek nemože izliječiti bolest. To znači da pacijenti moraju trajno uzimati terapiju, kao i preventivne antibiotike. Neki ljudi su imuni na virus HIV-a zbog mutacije jednog gena, CCR5-delta 32, što sprečava viruse da uđu u stanice. Presađivanje koštane srži od imune osobe sa mutiranim genom dovelo je do jedinog registriranog izlječenja osobe sa AIDS-om, a izliječeni pacijent je poznat kao Berlinski pacijent.

Zaraza HIV-om putem spolnog odnosa može se izbjeći suzdržavanjem od spolnih odnosa, imajući spolni odnos samo s jednim partnerom, tko sam nije zaražen i nema spolne odnose ni s kim drugim, ili redovitim i ispravnim uporabom kondoma.

Patogen je neprijateljski organizam koji uđe u stanice ljudskog organizma i razmnožava se u njemu. U ljudskom organizmu uzrokuju upale i infekcije koje mogu završiti smrću. Neke od njih ne utječu na zdrave osobe već samo na one oslabljenog imuniteta.
Organizam ima mnoge prirodne mehanizme odbrane od najčešćih patogena. Obranu čine čovjekov imunološki sustav i neke "korisne" bakterije koje obitavaju u ljudskom tijelu. Dakle, ako su ili imunološki sustav ili korisne bakterije oštećeni na neki način, tada patogene bakterije počinju svoje ubrzano razmnožavanje, napadaju organizam i dolazi do infekcije. Iako se medicina uspješno bori protiv mnogih patogena metodama, oni i dalje predstavljaju ozbiljnu prijetnju zdravlju i životu ljudi. 

Razlikujemo bakterijske i virusne patogene. Na primjer, tetanus, tifus, difterija, sifilis i tuberkuloza su uzrokovane bakterijama.  Neke od češćih virusnih bolesti su  gripa, ospice, šarlah, vodene kozice, herpes, mononukleoza, AIDS. I epidemija ebole u koja je danas prisutna u više afričkih zemalja uzrokovana je virusima, a ima smrtnost do 90 %. Bakterije i virusi nisu vidljivi golim okom: duljina bakterija je 1-5 mikrometara, a virusa između 20 i 300 nanometara. 

Neki virusi mogu dugo opstati izvan ljudskog tijela, pa i nakon godinu dana mogu zaraziti novog domaćina (virus boginja). Bakterije mogu opstati kraće vrijeme, od nekoliko sati do nekoliko mjeseci. 
Postoji više puteva kojim patogeni mogu doprijeti u organizam čovjeka. Patogeni mogu dospjeti u organizam putem hrane, putem zraka, preko krvi i spolnim putem. 

Na kraju nam samo ostaje zaključiti da je najbolja prevencija od patogena održavanje osobne higijene, redovito pranje ruku i hrane koju konzumiramo :)

Za bolje razumijevanje teme možete pogledati kratak video o uklanjanju patogene bakterije Acinetobacter baumannii.