Na Zemlji postoje milijuni različitih vrsta organizama koje je potrebno imenovati da bismo ih mogli proučavati i opisivati njihove osobine. Zato su u davnoj prošlosti Grci i Rimljani grupirali različite vrste organizama u rodove (genera). Kasnije, u srednjem vijeku, latinizirani su nazivi živih organizama.
U srednjem vijeku službeni jezik bio je latinski i samo učeni ljudi su govorili tim jezikom. U to doba latinski jezik je bio izvor obrazovanja. Zbog velikog utjecaja latinskog jezika, sva književnost bila je pisana na tom jeziku.
Prije 300 godina znanstvenici su razvili jedinstveni klasifikacijski sustav za organizme. Disciplina koja imenuje i svrstava živa bića u pojedine sistematizirane skupine naziva se sistematika. U 18. stoljeću znanstvenici koji su htjeli imenovati pojedinu vrstu, obično su nazivu roda dodavali niz opisnih riječi (npr. Apis pubescnes, thorace subgriseo, abdomine fusco, pedibus posticis glabris utrinque margine ciliais, što u prijevodu znači: mlada pčela s tamnosivim prsima, tamnim trbuhom, glatkim stražnjim nogama ili s obje strane mogu imati dlačice). Taj višeimeni sustav nije ušao kao standard imenovanja jer je često bio mijenjan sa strane znanstvenika. Tražilo se bolje rješenje za koje bi nazivlje bilo univerzalno za sve stručnjake i znanstvenike.
U srednjem vijeku službeni jezik bio je latinski i samo učeni ljudi su govorili tim jezikom. U to doba latinski jezik je bio izvor obrazovanja. Zbog velikog utjecaja latinskog jezika, sva književnost bila je pisana na tom jeziku.
Prije 300 godina znanstvenici su razvili jedinstveni klasifikacijski sustav za organizme. Disciplina koja imenuje i svrstava živa bića u pojedine sistematizirane skupine naziva se sistematika. U 18. stoljeću znanstvenici koji su htjeli imenovati pojedinu vrstu, obično su nazivu roda dodavali niz opisnih riječi (npr. Apis pubescnes, thorace subgriseo, abdomine fusco, pedibus posticis glabris utrinque margine ciliais, što u prijevodu znači: mlada pčela s tamnosivim prsima, tamnim trbuhom, glatkim stražnjim nogama ili s obje strane mogu imati dlačice). Taj višeimeni sustav nije ušao kao standard imenovanja jer je često bio mijenjan sa strane znanstvenika. Tražilo se bolje rješenje za koje bi nazivlje bilo univerzalno za sve stručnjake i znanstvenike.
Švedski biolog Carl von Linné (1707.-1778.) uveo je binarnu nomenklaturu (dvoimeno nazivlje). Linne je svakoj vrsti biljaka i životinja odredio ime koje se sastojalo od dviju latinskih riječi. Prva riječ označuje rod i piše se velikim slovom, a druga riječ je najčešće pridjev koji opisuje vrstu. Uz ime vrste, nalazi se inicijal ili prezime znanstevnika koji je imenovao vrstu (npr. Apis mellifica L. jer ju je prvi imenovao Linné). U duhu latinskog jezika, Linne je latinizirao i svoje ime. Njegovo djelo „Systema Naturae“ je enciklopedijsko izdanje o biljkama, životinjama i mineralima koje je samo za njegova života doživjelo dvanaest izdanja.
Desetljećima nakon Linnea sistematičari su, osim vrste i roda, počeli grupirati organizme i u veće sistematske kategorije: porodica, red, razred, koljeno i carstvo.
Desetljećima nakon Linnea sistematičari su, osim vrste i roda, počeli grupirati organizme i u veće sistematske kategorije: porodica, red, razred, koljeno i carstvo.
RSS Feed